concubine concubine |
| | Jovan Ducic | |
| | Autor | Poruka |
---|
Marti Misterija
Broj poruka : 5 Datum upisa : 27.11.2009
| Naslov: Jovan Ducic Sre Dec 02, 2009 3:54 am | |
| Ljubavna pesma
Ti si moj trenutak i moj san i sjajna moja rec u sumu i samo si lepota koliko si tajna i samo istina koliko si zudnja.
Ostaj nedostizna, nema i daleka jer je san o sreci vise nego sreca. Budi bespovratna, kao mladost. Neka tvoja sen i eho budu sve sto seca.
Srce ima povest u suzi sto leva, u velikom bolu ljubav svoju metu. Istina je samo sto dusa prosneva. Poljubac je susret najlepsi na svetu.
Od mog prividjenja ti si cela tkana, tvoj plast suncani od mog sna ispreden. Ti bese misao moja ocarana, simbol svih tastina, porazan i leden.
A ti ne postojis, nit' si postojala. Rodjena u mojoj tisini i cami, na Suncu mog srca ti si samo sjala jer sve sto ljubimo - stvorili smo sami. | |
| | | Sanjalica
Broj poruka : 9 Datum upisa : 04.12.2009
| Naslov: Re: Jovan Ducic Pet Dec 11, 2009 5:33 am | |
| De profundis
Ti utehu čekaš. Ne, utehe nema: Što utehom zovu, zovi zaboravom; Jad istinski dubok nikad ne zadrema. Rastrzana tako među snom i javom, Gledajući kako nepomično bdije Taj Anđeo Stradanja nad tužnom ti glavom. Ti želiš i čekaš. I ne znaš da nije Ni sad ispijena ta čemerna čaša, I svirepi otrov jedne ironije; I da će nas večno strasna prošlost naša U nemirne noći da trgne i seti, Kao zveket lanca starog robijaša. Surovi će dani doći i uzeti Svaki po svoj deo od srca što bunca, Što želi, što moli; a ti ćeš se peti; Peti neprekidno, do kobnog vrhunca, Golom stopom, bleda, smrzla, jadno dete Pružajući ruke i vapijuć: Sunca I tako ti dani bez sreće i mete, Odnoseć svoj deo stradanja i suza, Kao gavrani će kraj nas da prolete, I ne pokidavši ni jednu od uža Što nas vežu i sad za prošlost, što stoji, Za nama i gleda na nas ko Meduza. Hajdmo, o Muzo Amo milu ruku, Mladosti moje to uzglavlje meko Dugo nam ima do u tihu luku, Ostrvo mira i sad je daleko. Katarke stoje gordo na toj vodi Što znači život... Mi hitamo žurno; Nejasno nebo nad nama se svodi, Pod nama more nemirno i burno. I zaman hita naše slabo oko Kule tog mora da pozna i spazi; Istina mora da leži duboko - Mi nad njom gremo po neznanoj stazi. Pitanja naša šum nejasni sreta, I žudnom duhu odgovara nije; Gde je početak? Gde li čudna meta? U neprovidnim maglama se krije. Brod mnogi ovud minu s mnogo muke, Istine blago tražeć u dubini; I ne spaziše svetiljke iz luke - A gle po vodi razvalina njini... Ne s teškom kotvom ne srljaj duboko, Ranjeno srce drukčije nam zbori Niti u pustoš pustaj žudno oko, Da te nespokoj za saznanjem mori. Spokojan pogled po površju baci, Sladosnog mira tu ćeš samo steći. - O, Muzo, tuda samo trepte zraci, I val se pjeni slatko žuboreći. I snivaj samo Biće manje suza I više svjetlih i spokojnih noci... Svikni na odmor pod teretom uža Istina jedna i sama će doći Zovi se ljubav I nas samo pjevaj, I našu mladost bezbrižno i tio: U jednom srcu cio svemir ima, U jednoj suzi ima život cio Ne pitaj nikad: zvuke naših dana Hoce li vjetri da raznesu šumom, Ko bjeli behar sa procvalih grana, Il cvjeće nekad nad našijem humom; Il će da žive... Niti pitaj, mlada, Da li se rodi odjek tvome glasu, I da l ga naše gluho doba sada Vjencima svojim il kamenjem zasu, - Budi ko ptica sa sjevernih mora, Stanovnik magle i ostrva leda, Što pjeva žudno izmeđ lednih gora, Ne pitajući da l je kogod gleda, I da l je sluša; i sred mrtvog dola Cjeloga vjeka zvonku pjesmu vije I najzad umre - bez imalo bola Što joj pjesmu nikad niko čuo nije | |
| | | Sanjalica
Broj poruka : 9 Datum upisa : 04.12.2009
| Naslov: Re: Jovan Ducic Sub Dec 19, 2009 12:37 pm | |
| Jablanovi
Zašto noćas tako šume jablanovi, Tako strašno, čudno? Zašto tako šume? Žuti mesec sporo zalazi za hume, Daleke i crne, ko slutnje; i snovi. U toj mrtvoj noći pali su na vodu, Ko olovo mirnu i suvu, u mraku. Jablanovi samo visoko u zraku Šume, šume, cudno, i drhću u svodu. Sam, kraj mutne vode, u noći, ja stojim Ko potonji čovek. Zemljom prema meni, Leži moja senka. Ja se noćas bojim, Sebe, i ja strepim sam od svoje seni. | |
| | | Sanjalica
Broj poruka : 9 Datum upisa : 04.12.2009
| Naslov: Re: Jovan Ducic Sub Dec 19, 2009 12:38 pm | |
| Mala princeza
Mala princeza, čije su kose imale boju mesečeve svetlosti, čiji je pogled bio modar, i čiji je glas imao miris žutih ruža, mala princeza je umorna od života, i ona je tužna. Ona je na svojim širokim mramornim teracama nad morem, pored ogromnih vaza u kojima su mirno umirale njezine krizanteme, plakala kradomice u duge mutne veceri. Nejasna nostalgija i neizvesna tuga umarale su njenu krv i njeno telo, koji su bili isti kao krv i telo u ljiljana. I u tople noći, kada je vazduh pun zlatne zvezdane prašine, i dok na mračnim zidovima spavaju mirni paunovi i kada svi cvetovi otvaraju svoja srca, otvaralo se i srce male princeze. Zato su te noci bile tako pune tuge i toplote. A kada je umrla, nečujno i spokojno, kao što su poumirale njezine krizanteme, dugo su sa katedrale pevala stara zvona. Glasovi tih zvona bili su mirni i svečani kao glasovi davno pomrlih sveštenika.
JOVAN DUČIĆ 'PLAVE LEGENDE' | |
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Jovan Ducic | |
| |
| | | | Jovan Ducic | |
|
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| |
|